Tešanj je čudno mjesto na ovome našem postjugoslavenskom dunjaluku. Ako ćemo mjeriti veličinu gradova aršinima kulture i književnosti, a drukčiji način mjerenja gradova nije u posljednjih dvije tisuće godina izmišljen, dok se većina naših čaršija i varoši, uključujući i one glavne, nakon raspada Jugoslavije smanjivala, urušavala, usukavala i skupljala – kao da su, božemiprosti, svi ti zagrebi, sarajeva i beogradi nakon Jugoslavije prekuhani u vešmašini – Tešanj kao da je u međuvremenu narastao, progospodio se, osuvremenio, poevropio i prosvjetskio. Objavljuju se u Tešnju i pišu neke važne knjige, odigravaju književne manifestacije, nikome i ničemu osim književnosti samoj ukorist, što je sve skupa neko malo čudo. Ali kako iza svakog čuda u pravilu stoje jedan čovjek i jedna dobrohotna i nagodna čaršija, te poneko pametan iz lokalnih vlasti, to je i u Tešnju bezbeli tako. S tim da je taj jedan čovjek Amir Brka.
Miljenko Jergović, 2020.
